Kako su nastali vidonjski gusari?

Svake godine, krajem srpnja, u našem mjestu okupljali su se gotovo svi mjesni iseljenici i svi drugi koji su na bilo koji način tijekom godine izbivali iz mjesta. Iz takvog jednog okupljanja mladih koji su živjeli u mjestu i onih koji su došli na odmor,a ujedno i proslaviti dan župne zaštitnice Gospe od Snijega (poznatija kao "Ledena Gospa") 5.kolovoza, nastali su vidonjski gusari, a danas "Domagojevi gusari".

1975.g. na prvoj vožnji...

1975.g. Prvo isplovljavanje

Desetak dana prije “Ledene Gospe” 1975. godine,(o čemu svjedoči članak iz Slobodne Dalmacije) grupa veselih mještana, na čelu sa Šimunom Ramićem (Petra) nakrcala je staru "Šiljegovu" lađu raznim namirnicama i otisnula se veslima nizvodno Norinom naprvi „vijađ“ koji je trajao nekoliko dana. Prvu večer ostaju noćiti u Momićima odakle sutra tijekom dana isplovljavaju do neretvanskog Ušća. Nakon nekoliko dana plovidbe uzobalnim dijelom neretvanskog kanala vraćaju se u Vid. Sve to kod ekipe ostavi tako veliki dojam te odmah počimaju dogovor o isplovljavanju iduće godine.

Prvu posadu vidonjskih gusara 1975.godine činili su: Šimun Ramić pok.Petra-kapetan, pok. Davor Taslak-Đuđa, Nikola Vučić-Korda, Mate Jakić-Bili, Jure Ilić-Uljavi, pok. Branko Boras-Kuso, Pero Suton-Žuti, Živko Boras-Žiga i Ivo Kaleb-Ivek.

1976.g. Drugo isplovljavanje

Drugo isplovljavanje bilo je nešto organiziranije krenulo se iz Vida pravac Ušće gdje su prenoćili, ujutro spontano donose odluku da se vrate do Metkovića pa sve iz početka za taj dolazak vezana je i anegdota naime po dolasku na Malu rivu u večernjim satima, Šimun Ramić u to vrijeme profesionalni pomorac, kao kapetan lađarske posade "parićem" na ramenu uputio se u Lučku Kapetaniju kojim je „kucao“ po griljama stana lučkog kapetana Bartola s namjerom da po važećim usuzima pomorstva, traži dozvolu za vez. Bartul ga uputi natrag u plovilo rekavši mu da će doći izdati službenu zapovijed, nakon nekoliko trenutaka pojavi se odjeven u službenu odoru popne se na vrh ljestava lanterne i obznani „GUBITE SE IZ NAŠIH VODA“ . U blizini je bio vezan brod-restoran i vlasnik je dopustio da se vežu zanj, što je zakon dopuštao. Poslije se vezanje slavilo dugo u noć i potom pošlo na počinak u samoj lađi. Ujutro, kad su se počeli buditi čekalo ih je nimalo ugodno iznenađenje, jer su vidjeli da više nisu vezani u Metkoviću već da ih Neretva nosi nizvodno. Dok su se oni pribrali već su bili ispod Komina te odluče onako umorni od burne noći prepustiti se Neretvi dok nisu stigli na more. Na moru ostanu nekoliko dana veslajući od mjesta do mjesta izazivajući pozornost i znatiželju mještana i turista. Ujedno bijahu praćeni od mjesnih izvidnika, preko kojih je organiziran povratak u matičnu luku Vid 4. kolovoza, tj. dan uoči Ledene Gospe. U nazočnosti skoro cijelog vidonjskog puka i velikom broju već prispjelih gostiju te uz zvonjavu crkvenih zvona GUSARI su uplovili u mjesto. Sav «plijen» koji se sastojao od dva maštala mušula podijelili su s nazočnima.

Sve se to svima toliko svidilo da su odmah počele pripreme za slijedeće pohode. Od tada svake godine u isto vrijeme društvo je isplovljavalo i vraćalo se na „post Gospe“ a u tim danima uplovilo se u gotovo sva priobalna mjesta neretvanskog kanala, kao i na Pelješcu te otoku Hvaru. Članovi posade ostavili bi cijeli godišnji odmor kako bi mogli biti u lađi, dok bi nezaposleni mjesecima "lomili" bližnje u obitelji.

Gusari 1979.godine kupuju svoju lađu pod registarskim brojem MT-584, izgrađenu 1895.g. od nepoznatog graditelja (i danas postoji originalna registracijska knjižica). Kupljena je od Mije Delije iz Podgradine na ime Živka Borasa člana GUSARA jer udruga tada nije bilo registrirana. Lađa je imenovana "Sveti Vid". Pri registraciji lađe a kako bi izbjegli probleme s tadašnjim komunističkim vlastima, koje su uvijek budno pratile zbivanja u Vidu, na jedru je pisalo "S.Vid". Dok su gusari znali značenje slova "S" u imenu, za neupućene je ono značilo "selo Vid". Iste godine osniva se udruga „POTOMCI-ČUVARI TRADICIJE NERETVANSKIH GUSARA -GUSARI VID“. Stari logotip s hrvatskim grbom, križom te lađom (grb u zaglavlju stranica) izradio je poznati slikar EDO PETRIĆ po ideji Živka Borasa.

Isplovljavanja su prekinuta početkom Domovinskog rata, lađa je potopljena kako bi se zaštitila od propadanja a posada je gotovo u cjelosti pristupila dragovoljcima.

Po otkrivanju spomenika Knezu Domagoju 1997.g. u Vidu, udruga mijenja ime u “DOMAGOJEVI GUSARI“, Krajem 1998.godine u Županijskoj ispostavi Metković registrirana je Udruga „VESELA BRATSTVA VIDONJSKOG PUČANSTVA“ u kojoj su DOMAGOJEVI GUSARI jedna od četiri podudruge. Iste godine održan je 1. maraton lađa . Saznali smo relativno kasno za maraton i lađu nismo mogli pripremiti.

Na osnivačkoj skupštini, u travnju 2002.godine, "Domagojevi gusari" su postali zasebna udruga s punim nazivom Udruga lađara "Domagojevi gusari"-Vid te kao takvi registrirani. S obzirom da, po zakonu Hrvatski grb je jedan i zaštićen te nemože biti na grbovima udruga, županija i gradova, morali smo modificirati naš novi grb. Umjesto staroga grba, u sredini su ubačene konture spomenika knezu Domagoju postavljenom u Vidu.

2015.godine udruga lađara Domagojevi gusari nastavlja djelovanje udruživanjem sedam udruga iz Vida u novu zajedničku udrugu "Hrvatsko starinarsko športsko kulturno društvo NARONA" gdje čine jednu sekciju. Nova udruga nastala je na temeljima Starinarskog društva Narona koje je djelovalo od osnutka 1930.godine do II.svjetskog rata. Kao udruga iz male sredine sa istim članovima koji su bili aktivni u više tih različitih udruga jedan je od razloga udruživanja u zajedničku udrugu s ciljem ne preklapanja djelovanja te racionalizacije poslovanja koje se moralo prilagoditi novom Zakonu o udrugama iste godine.

Marko Marušić