U sklopu priprema za maraton lađa dio gusara imao je i visinske pripreme na najvišoj planini Dinari. Dana 26.lipnja, kako smo i ranije planirali, iz Knina, krenuli smo na uspon na najviši vrh RH-Sinjal na Dinari visok 1831m. Sinjal je inače dobio ime po geodetskom znaku na vrhu. Riječ je narodna verzija riječi signal. Slučajno je taj dan bio najtopliji, u Kninu je bilo 38°C u hladu. Nije bilo ugodno ali držali smo se plana, krenuli smo po najvećem zvizdanu u 12.30 sati kako bismo imali dovoljno vremena za uspon, razgledanje i povratak prije mraka. U osvajanje vrha krenuli smo sa najteže, južne strane, iz pravca Kijeva. Autom smo stigli do podnožja planine, u Suhopolje gdje su iskopi za vađenje pijeska. Kretali smo se rutom koja je markirana-obilježena za planinare svakih desetak metara. Nije to bila utabana staza, već samo pravac kretanja. Najteža dionica puta bila nam je u početku gdje je velika strmina uz nesnosnu vrućinu koja nam je najviše smetala. Putem do vrha imali smo tek dva zastanka po par minuta, da se ne hladimo. Kad se ima kondicije nije teško. Kako smo se približavali vrhu to smo imali sve ljepši pregled okoliša. Pri vrhu, iako smo bili na suncu jer je golet, puhao je lagani povjetarac pa je bilo malo ugodnije nego na početku gdje ga nije bilo niti daška. Putem smo nailazili na šumske jagode. Bile su sitne (poput pukinja smriča) ali vrlo slatke, ukusne i ekološki čiste. Ivica, stari planinski vuk, gotovo je trčao putem. Ipak je on ovdje kao kod kuće, kao lovac obišao je cijelu planinu. Na vrh smo stigli za 2 sata i 33 minute. Putem smo popili 2,5 l vode a ostatak od 1 litre smo morali štedjeti za vrh. Tu smo se malo preračunali, nismo uzeli u obzir ovo pretoplo vrijeme.

S vrha je pucao prelijepi pogled po okolnim vrhuncima. Ispred nas prema sjeveru vidi se vrh Šator poviše livanjskog polja, desno se proteže cijeli masiv Dinare ispod kojeg se vidi jezero Peruča. Kako je bila sparina i odavno nije bilo kiše, u zraku je bila tmina koja je priječila još ljepši pogled. Odavde se i more može vidjeti ali je sada bila samo bijela izmaglica u daljini. Niti povratak nije bio ugodan jer je zbog kosine spuštanje bilo teško za koljena. U autu smo ostavili bocu od 1,5 litre vode koja nas je dočekala gotovo vrela ali nam nije smetala, popili smo je naiskap.

Svakako lijep doživljaj koji bi trebalo više puta ponoviti. Idealno bi bilo doći na plato Brezovac gdje je lijepi novouređeni planinarski dom i od kojeg je najbliži i najlakši uspon na vrh.

Idući uspon planiramo najesen, nakon maratona, negdje u rujnu.